Kako uzgajati orhideju vezanu za drvo u svom dvorištu.

Oni koji uzgajaju orhideje u Evropi ili Sjedinjenim Američkim Državama trebaju grijani staklenik veći dio godine. U Brazilu, u velikim dijelovima zemlje, moguće je učiniti ono o čemu ti ljudi samo sanjaju: vezati orhideju za drvo u dvorištu i pustiti je da tamo živi, ​​praktično sama, decenijama.

To je najsličniji prirodnom uzgoju koji postoji, najjeftiniji za održavanje i onaj koji proizvodi najsnažnije biljke. Također je najmanje dokumentiran na portugalskom jeziku, jer je gotovo sav sadržaj prijevod materijala iz hladnih klima.

Ovaj vodič pokriva šta određuje ishod: koje vrste su prihvaćene, kako odabrati drvo, kako ga osigurati bez oštećenja biljke i šta raditi u prvih nekoliko mjeseci dok se ne pričvrsti.

Prvo, važna ispravka: orhideje nisu paraziti.

Ova zabluda navodi mnoge ljude da čupaju orhideje s drveća, misleći da spašavaju drvo. Suprotno je istina: nema štete.

Većina kultiviranih orhideja su epifiti - žive na drugoj biljci, koristeći je samo kao fizičku potporu. Korijen se drži za koru i apsorbira vodu iz kiše i vlage iz zraka, kao i hranjive tvari iz organske tvari koja se tamo nakuplja.

Ne prodire u tkiva drveta i ne uzima ništa od njega. To je potpuna suprotnost imele, koja je pravi parazit i zaista uzrokuje štetu.

Razumijevanje ovoga mijenja kultivaciju: korijenov sistem epifita evoluirao je tako da bude izložen zraku , naizmjenično između vlažnih i sušnih perioda. Zato ih zakopavanje orhideja u vrtnu zemlju ubija - to nije nedostatak hranjivih tvari, već gušenje korijena.

Koji rodovi funkcionišu u stablu?

Ne prihvataju ga svi. Kriteriji su tolerancija na sunce, direktnu kišu i temperaturne varijacije.

Vrlo dobro funkcionišu: Cattleya i njena grupa, uključujući brazilske vrste; Oncidium; Dendrobium; Brassavola; Epidendrum. To su biljke kojima je potrebna jaka svjetlost, imaju pseudobulbe za skladištenje vode i mogu izdržati cikluse suše.

Rade s nekim rezervama: Vanda uspijeva u toplim klimama, ali samo u visećoj korpi, nije vezana za deblo - korijenje joj treba biti potpuno slobodno. Bulbophyllum je prihvata, pod uslovom da je na zasjenjenijem mjestu.

Ne preporučujem orhideje Phalaenopsis. Njihova jedina tačka rasta, u središtu rozete, nakuplja kišnicu i trune - a bez te tačke, biljka nema gdje nicati. Ako insistirate na njihovom uzgoju, moraju se nagnuti i držati pod natkrivenim krovom, što poništava tu prednost.

Također nisu pogodni: Paphiopedilum, koji raste u otpadu lišća na tlu i nije tipičan epifit; i Masdevallia, koja zahtijeva stalnu hladnu temperaturu i visoku vlažnost, što je teško garantirati na izloženom drvetu.

Kako odabrati drvo

Izbor drveta je važniji od tehnike vezivanja. Tri kriterija, po redoslijedu važnosti.

Gruba kora koja se ne ljušti. Korijen treba nepravilnu površinu za hvatanje. Glatka kora to otežava, a kora koja se ljušti u pločama je još gora: drvo doslovno odbacuje orhideju zajedno sa starom korom.

Zato je eukaliptus loš izbor - kora se ljušti u trakama, a biljka otpada mjesecima nakon što se učvrsti. Bor ima isti problem, pogoršan smolom.

Dobre opcije koje se obično nalaze u brazilskim dvorištima: stablo manga, stablo jaboticaba, stablo guave, stablo indijskog oraha, stablo ipê, stablo quaresmeira, stablo pau-ferro, stablo jacaranda. Voćke s debelom korom su obično odlične.

Krošnja koja filtrira, a ne blokira. Idealno drvo propušta svjetlost na pjegav način. Vrlo gusta krošnja ostavlja previše sjene i biljka ne cvjeta; drvo gotovo bez lišća izloženo je punom suncu i opekline.

Zimzeleno drveće je predvidljivije. Drveće koje zimi izgubi svo lišće drastično mijenja svjetlost tokom sezone kada mnoge orhideje cvjetaju - ovo može funkcionirati, ali zahtijeva pažnju.

Gdje na drvetu popraviti

Položaj određuje svjetlost, drenažu i stabilnost.

Odaberite račvanje - mjesto gdje se deblo spaja s granom. Tu postoji prirodna podrška, biljka neće kliziti i obično akumulira nešto organske materije, što pomaže u početku.

Istočna strana debla. Jutarnje sunce je blaže; popodnevno sunce tokom brazilskog ljeta prži lišće, čak i kod vrsta koje vole jaku svjetlost.

Visina između jednog i po i dva metra. Dovoljno visoka da izbjegne puževe i golaće koji se penju sa zemlje, a dovoljno niska da možete zalijevati i pregledati bez ljestava.

Biljka treba biti nagnuta, nikada s rastom usmjerenim prema gore. Kišnica treba da se ocijedi. Sadnja horizontalno ili blago nagnuta sprječava nakupljanje vode u naborima.

I izbjegavajte mjesto ispod grane koja neprestano kaplje nakon kiše - hronično preplavljivanje uzrokuje truljenje korijena baš kao i saksija bez drenažne rupe.

Kako to popraviti, korak po korak.

Cilj je čvrsto držati biljku šest mjeseci do godinu dana, dok se njeno korijenje ne primi samostalno. Nakon toga, vezivanje nije potrebno.

Odaberite pravi materijal. Sisalov konopac, platnenu vrpcu ili traku najlonske čarape. Sisal ima prednost što se prirodno razgrađuje manje-više u roku potrebnom da se korijen ukorijeni.

Nikada ne koristite žicu direktno na biljci. Ona presijeca rizom kako biljka raste. Ako vam je potrebna žica za strukturu, ona ne smije dodirivati ​​živo tkivo.

Nemojte pribijati eksere ili vijke u drvo. Rane na deblu su ulazne tačke za gljivice.

Postavite jastuk za zadržavanje vlage. Šaka kokosovih vlakana, sfagnum mahovine ili mahovine između baze orhideje i kore zadržava vlagu tokom prvih nekoliko mjeseci, što je najkritičnija faza. Samo malo - dovoljno da se spriječi isušivanje za nekoliko sati.

Zavežite ga za rizom ili bazu, a ne za listove. Čvrsto ga pričvrstite, ali nemojte ga zatezati dok ne ostavi trag. Biljka se ne smije njihati na vjetru, jer se novo korijenje lako lomi.

Prislonite korijen uz koru. Korijen koji lebdi u zraku neće se prilijepiti. Potreban mu je kontakt kako bi iz njega izašle dlačice koje će se prilijepiti za površinu.

Pravo vrijeme: proljeće

Sadite u proljeće, između septembra i novembra. Tada biljka ulazi u aktivni rast i stvara novo korijenje - i upravo to novo korijenje omogućava biljci da se pričvrsti.

Pokušaj sadnje zimi je gubljenje vremena: biljka, jednom kada se podigne, ne pušta korijenje, ostaje vezana mjesecima i ranjivija je tokom tog perioda.

Kao i uvijek, nemojte ovo raditi kada je biljka u pupoljku ili cvjeta. Sačekajte da cvjetanje završi.

Prvih šest mjeseci

Ovo je faza koja određuje hoće li krenuti. Nakon toga, rad pada gotovo na nulu.

Zalijevajte čak i ako je padala kiša. Dok se korijenov sistem ne uspostavi, biljka nema pristup vlazi zadržanoj u kori. Tokom sušnih perioda, lagano zalijevajte crijevom svaka dva ili tri dana.

Sačekajte malo prije gnojenja. Sačekajte nekoliko sedmica nakon što se biljka ukorijeni. Gnojenje biljke koja je upravo dodirnuta, s potencijalno oštećenim korijenjem, obično izaziva opekotine umjesto da je hrani.

Zatim, gnojite prskanjem. Nanesite dobro razrijeđeni rastvor na korijen i okolnu koru tokom vegetacije. Gnojivo sa sporim oslobađanjem u mrežastoj vrećici vezanoj iznad biljke također djeluje - kiša ga postepeno rastvara.

Povremeno provjeravajte vezivanje. Može se olabaviti na vjetru ili zategnuti s rastom. Ako je sisal već degradirao, a biljka je ostala čvrsta, onda je osiguran - nema potrebe za ponovnim vezivanjem.

Kako presaditi biljku koja je već u saksiji

Većina ljudi ne počinje sa sadnicom golog korijena - počinju sa biljkom koja već godinama raste u saksiji. Proces presađivanja ima detalj koji mijenja ishod.

Potpuno uklonite supstrat. Ostavljanje bloka stare kore između biljke i debla stvara tačku koja predugo zadržava vodu i trune. Prethodno temeljno zalijte i pažljivo ga razbijte.

Odrežite samo mrtvi korijen. Živo korijenje, čak i ako je krivo i loše postavljeno, treba ostati. Ono će samo preusmjeriti svoj rast prema kori.

Sačekajte dok se korijenov sistem ne proširi u potpunosti. Novi, zeleni i aktivni vvršci korijena se vrlo lako lome. Idealno bi bilo da to uradite početkom proljeća, kada rast čupa biljke, ali su vvršci još uvijek kratki.

Ostavite godinu dana za adaptaciju. Biljke u saksijama imaju korijenje naviknuto na stalnu vlagu i trebat će im ciklus da razviju zračno korijenje. Uobičajeno je da ne cvjetaju u prvoj sezoni nakon presađivanja - to nije greška, to je prelazni period.

Izvorne Brazilke su najbolje kandidatkinje.

Ako je ideja uzgojiti drvo u svom dvorištu, vrsta porijeklom iz vaše regije je najlogičniji izbor - ona već uspijeva u tom okruženju, u istoj klimi, samo nekoliko kilometara dalje.

Cattleya intermedia je jedna od najotpornijih vrsta i odlično uspijeva kada se veže za drveće na jugu i jugoistoku Brazila. Cattleya walkeriana i Cattleya nobilior uspijevaju u regiji Cerrado, gdje im sušna sezona ne smeta.

Epidendrum i Brassavola su gotovo neuništivi u ovoj vrsti uzgoja i dobri su za prvi pokušaj. Domaći Oncidium također dobro reagira, s prednošću cvjetanja na dugoj i upadljivoj stabljici.

Jedina mjera opreza odnosi se na porijeklo: kupujte iz rasadnika ili proizvođača, nikada od divlje ili lokalno uzgojene biljke. Osim što su nepravilne, biljke uzete iz divljine se lošije prilagođavaju upravo zato što potiču iz vrlo specifične mikroklime.

Koliko biljaka po drvetu?

To te tjera da poželiš napuniti drvo hranom, i tu griješiš.

Svakoj biljci je potreban prostor za bočni rast godinama. Dobro razvijena Cattleya zauzima značajnu površinu za pet godina, a grudvice koje se dodiruju znače konkurenciju za svjetlost i stajaći zrak između njih.

Praktična smjernica: prilikom sadnje ostavite najmanje šaku i po slobodnog prostora oko svake biljke, a više ako se radi o brzorastućoj vrsti. Kod drveta srednje veličine, tri do pet dobro razmaknutih biljaka dat će više od deset gusto zbijenih.

Raspoređivanje na različitim visinama i na različitim stranama također pomaže: iskorištava različite mikroklime istog drveta i smanjuje mogućnost širenja štetočina s jednog drveta na drugo.

Godišnje održavanje, nakon uspostavljanja

Evo nagrade: godišnje opterećenje je minimalno. Jedan pregled godišnje, u proljeće, pokriva gotovo sve.

Uklonite nakupljeno lišće i ostatke između biljke i debla. Višak organske materije zadržava previše vode i postaje plodno tlo za truljenje.

Provjerite da li grm dodiruje susjednu biljku ili je prerastao oslonac. Ako je izašao iz grane i savija se, vrijedi privezati novi dio.

Podijelite ga ako postane prevelik. Drvo formira izdašan grm i najlakši je izvor reznica za zamjenu ili zauzimanje drugog drveta.

Nastavite gnojidbu prskanjem tokom vegetacijske sezone, a prekinite zimi - ovdje se primjenjuje ista kalendarska logika kao i za uzgoj u saksijama.

Osim toga, kišnica i drvo pružaju hlad. Svi koji žele provjeriti raspone svjetlosti i temperature za svaki rod prije nego što odaberu šta će vezati mogu pronaći informativne listove o uzgoju po rodovima u listovima o kulturi Američkog društva za orhideje , koji su najčešće korištena referenca u toj oblasti.

Pravi rizici uzgoja na otvorenom.

Puževi i golaći su problem broj jedan. Noću jedu novo korijenje i cvjetne pupoljke i mogu uništiti cijeli cvijet u jednoj noći. Visina pomaže; noćni pregled baterijskom lampom rješava problem kada se pojave.

Sami mravi ne jedu biljku, ali razmnožavaju i štite brašnaste stjenice i lisne uši u zamjenu za šećerni sekret. Trag mrava koji se penje uz deblo znak je da vrijedi tražiti štetočine.

Vjetar i oluje. Novopostavljene biljke su one koje trpe najveću štetu. Zaštićena grana vrijedi više od izložene grane.

Hladno. U mraznim regijama, trajni uzgoj na otvorenom ne funkcioniše za tropske vrste. Ispod 10°C većina pati, a mraz ih ubija.

Krađa. Vrijedi spomenuti, jer je uobičajena u urbanim područjima: cvjetnica vezana za drvo na pločniku ili vidljiva s ulice nestaje. Ograđeno dvorište je druga priča.

Orezivanje drveća. Unaprijed se dogovorite s orezivačem. Vidio sam kako cijele kolekcije nestaju prilikom orezivanja bez prethodne najave.

Alternative kada nema dobrog drveća.

Neposjedovanje odgovarajućeg drveta ne eliminira potrebu za uzgojem na otvorenom. Tri pristupa dobro funkcionišu.

Mrtvo deblo drveta pričvršćeno za zemlju ili u veliku saksiju. Komad tvrdog drveta, s korom, služi kao umjetno drvo i može se postaviti tamo gdje je svjetlost najbolja.

Pergola, sjenica ili drvena ograda. Gruba drvena površina prihvata pričvršćivače, a konstrukcija omogućava kontrolu sunčeve svjetlosti pomoću mreže za sjenu.

Viseća korpa ili posuda. Održava logiku uzgoja iz zraka s prednošću mogućnosti premještanja biljke prema sezoni - i to je jedina održiva opcija za one koji imaju samo balkon.

Da li je vredno toga?

Za pravu vrstu biljke, i u klimi bez mraza, to je najbolja metoda uzgoja koja postoji. Biljka dobija pravu svjetlost, stalnu ventilaciju, prirodni ciklus vlažnog i suvog vremena i temperaturne varijacije između dana i noći koje su potrebne nekim vrstama za cvjetanje - sve besplatno, bez ikakve opreme.

Dobro uspostavljena Cattleya na stablu manga će za samo nekoliko godina izrasti u veliku grmu i procvjetati sama, što zahtijeva mnogo manje rada nego što bi ista biljka zahtijevala u saksiji u zatvorenom prostoru.

Cijena je prihvatanje manje kontrole: previše kiše, vrtne štetočine, vjetar. Ali oni koji imaju dvorište i žive u regiji bez mraza štede novac uzgajajući samo u saksijama.